U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Crtice iz života u zemlji trkača
Zima u Addisu

Dani više ne lete tako brzo kao prvih tjedana kad sam došao u Etiopiju prije osam mjeseci, kada je sve bilo novo i zanimljivo. Fali mi moja ljubav i fali mi pesonja. Fali mi Sunčevih zraka.

Pokušavam organizirati posao da imam što više trkača za delat, a da sam što manje tu u Etiopiji. Ne baš što manje, ali manje nego do sad. Recimo 3 do 4 tjedna tu i onda 4 do 5 tjedana doma ili negdje u Europi s moje dvije ljubavi. Nekako si još bolje izorganizirati život da stvarno uživam iz sekunde u sekundu.

Ali kaj jest jest - ovoliko kvalitetnog vremena i ovoliko tišine nisam nikada imao u životu! Više nikada si neću dozvoliti jurnjavu po gradu i okupirani um za sve ostale osim za sebe samoga.

Sad sam postao takva iskusnjara u gradu i na selu da teško da me tko može zavaljati za cijenu ili si ja to samo tako mislim. S taxijem prolazim cijeli grad za 35 kuna, s jednog na drugi kraj. Čak imam svog osobnog taxistu s tako urednim i čistim taxijem da je to nevjerojatno. Samo ga nazovem i on se nacrta za 15 minuta pred kućom i vozi na sve strane kamo god ustreba. Hm, morat ću ga slikat za uspomenu, a bome i njegova kola.

Ali ove zime nije se in voziti se taxijem već autobusom s ostatkom populacije milijunskog grada i s kokama koje vise s krova. Zgodan je to osjećaj. Iz nekog nepoznatog razloga uvijek sjedim u krcatom autobusu, katkad mi se i ljudi dignu iz nepoznatog mi razloga. Prijazni su svi. Uvijek se na stolicama za dvoje napravi mjesto i za trećega i uvijek, ali baš uvijek netko nekome pridrži torbu na koljenima ili ako nemaš torbe da ti ju pridrže onda ti se nasmiju pa ti je lakše stajati.

U autobusu uvijek svira muzika i polovica družine pjeva. Zabavno je u tom autobusu. Osim kaj ovdje ljudi iz nekog nepoznatog razloga nikada ne otvaraju prozore u prijevoznom sredstvu (taxiju, autu, autobusu). Kao one naše fore da će te propuhati pa ćeš dobiti upalu mozga ili se prehladiti. Ovdje je još i gore, imam osjećaj kao da misle da će dobiti tumor na mozgu ili u najmanju ruku umrijeti od svježeg zraka. Zamislite si autobus nakon pljuska, svi mokri do kože, isparavaju se, dišu, autobus krcat do vrha, čak i na vrhu autobusa krcato s kozama zavezanih nogu, ali ni slučajno otvorit prozor.

Katkad, ali samo katkad, drznem se pa u taxiju (kombiju) otvorim prozor ,ali ga već 10 ruku zatvara, a da ga nisam još otvorio ni do pola. Jučer sam sijedio u autobusu u prvom redu iza vozača, malkice sam odškrinuo prozor samo da do mene dođe dašak svježine, ali moš mislit. Vozač ga je zatvorio!

Od kad sam došao nemrem nikako jesti. Jedan obrok dnevno. Uvijek ručak i to salata miješana, u birtiji gdje sam pio stalno sok, i za desert nakon ručka legne jedan sok od manga za 3 kune.

Da, i jedna lizika ili ti omanje peciva zvano dabo / kruh. Salata je malo začinjena uljem i onda si ja još dodam mrvicu octa koji se nalazi u bočici od Niveinog, plavog deziča s izbušenim rupama na čepu i malo soli. To je moj obrok za cijeli dan. Možda još na večer pojedem pol kile voća ili pečeni kukuruz od cura sa ceste za 1 kunu.

Nikako mi nije išlo u glavu kako mogu izdržati tako cijeli dan, a da mi se ne žvingla i još napravim jedan trening od sat do dva. Sve dok me moj drugar Dačo, ekspert u biljnim namirnicama svježe prirode, nije naveo na pomisao koju sam pozabil - da ne trebam ni to jesti jer me ljubav hrani. Koristim čistu pranu za svoje dejstvovanje.

Dok mi doktor za sirovi ručak nije otkrio tajnu velike moći prežderavao sam se svaka tri do četiri dana za svaki slučaj - zlu ne trebalo. Neke izvanzemaljske invazije pa da mi se nađe špekeca za svaki slučaj na škembi. Uopće nisam slušao svoje tijelo. Totalni debil.

(Ne) vrijeme

Ulice u ovih par mjeseci od početka lipnja pa do sredine (kako se sad po naški veli 8 mjesec, ubi me ali ne znam) augusta nemaju ni trunke prašine već blata do koljena. Po onim pak asfaltiranim teku bujice vode kao da je korito divljeg alpskog potoka, osim kaj je voda crna i puna smeća.

Kiša pada kao iz kabla po dvanaest sati, većinom noću i još koji sat u jutro. Zato su mi valjda iz tog razloga svi rekli da pada samo par sati u jutro pa je nakon toga Sunce ali brate mili ja tog Sunca od silnih tmurnih oblaka nisam vidio. Koliko je bilo Sunca proteklih mjeseci toliko ga sada nema. Od silnih tmurnih, sivih, debelih oblaka nisam vidio ni Sunce ni zvijezde zadnjih 3 tjedna, a kako pričaju neće se ni vidjeti do početka 9 mjeseca. Malo je deprimirajuće ili to mene samo samoća ždere. Možda bi bilo lakše ipak da je Hrvica tu. Bilo bi lakše sigurno. Ali nadam se da će me ova iduća 3 tjedna izolacije dovesti na još višu razinu i proizvesti neke nove zaključke.

Ovakvi prolomi oblaka i ova količina kiše ne postoje u Europi. Za 10 minuta cijeli grad je pod poplavom, curi i sljeva se sa svih strana, a onih par nesretnika koji su se zatekli 1 minutu od zaklona mokri su do kože. Naravno da je većina ne asfaltiranih ulica bez odvoda u blatu do koljena. Pogotovo je veselo šetati ne asfaltiranim, mračnim ulicama kada nema struje. To je kao da igraš ruski rulet. Stvarno si beskrajno sretan ako do početka asfalta ne uletiš u blato do gležnja, a mokra ili oprana obleka ne može se osušiti po par dana.

Ali je zato super za putovanje po pustinjskim predjelima juga. Nema toliko vrućine, temperatura je ugodna. Promjene temperature nakon kiše su nevjerojatne. Kako god da si obučen naopačke je. Ako si u dugom dobro je dok pada, a kad prestane skuhaš se, a u kratko obrnuto.

Oblaci su naelektrizirani i puni grmljavine i munja. Nabrijani su kao i ljudi u gradu. Katkad teško nalazim onaj mir koji me oduševljavao prilikom prvih mjeseci, nakon dolaska na Afrički kontinent.

Ali grad više nije prašnjav, zagađen je ispusima vozila bez eko testa i blatom do koljena ali nema više one ogavne prašine koja se lijepi za alveole u plućima kao žvaka zimi sa vrućih stolica šestice od Črnomerca do Glavnog na nove novcijate traperice ili se kelji za kapilare u nosu da pucaju kao karbonski kotač kad uletiš u grabu od pol metra.

Onaj koji je rekao da Etiopija ima 13 sunčanih mjeseci u godini – e, pa toga treba objesiti za jaja nasred najvećeg Meskal trga u gradu i dat mu da milijun puta ponovi da je lažov i kurva. A i temperatura je dragi Bože za smrznut si jaja i prehladit grlo. Kad se vraćam navečer s bazena ili teretane ili spina i jedem vrući kukuruz kojeg je jedna od mnogobrojnih crnih teta spekla na cesti te mi ga uvaljala za jednu kunu, vidi mi se dah pa sami procijenite koja je temperatura. Noćima spavam u dugim fensi hlačama (jer mi je drugar Mtejas ukrao trenirku), čarapicama i s kapuljačom na glavi da se ne smrznem ispod dvije deke pune buha pred jutro, a i da me buhe malo manje izjedu.

Buhe su me pojele od glave do pete, u krastama sam kao gubavac. Nakon što se obrijem i to sve izrežem, a u kišno podne kad sjedim na svom jedinom obroku od salate muhe mi slijeću na te otvorene rane i sišu sukrvicu kao da nemaju dosta smeća i ljudskih govana po cesti pa moraju mene maltretirat. A ako nema dosadnih muha već će doći neki dosadni tip pa će me tih pol sata kad pokušavam pojesti taj svoj zeleni obroku u miru izmaltretirati dobrano da mu dam 1 birr. Ali naravno da ne bu niš dobil jer kad jednom posjetiš jug i kad vidiš da banane trunu na granama i da nema tko pobrati avokado i narandže s poda, misliš si tko je tu lud?

Danas je Zoletu rođendan - 1.8. Čudna li osjećaja? Uopće ne mogu povezati ovo vrijeme i Zoletov roćkas. Ove godine je sve nekako čudno. Prespavao sam Novu godinu u gaćama prekriven samo plahtom, a na Zoleteov se roćkas smrzavam u dugoj trenirci i Campagnolovom windstoperu ispod dvije karirane deke.

Ljudi ovdje nose vunene rukavice i zimske pernate jakne. Katkad imam osjećaj kao da sam na Aljasci, a ne u Etiopiji. Ja se u kratkom šećem okolo, a ljudi u zimskim skafanderima jednodijelnim, zabundani kao da je minus 20. Um mi je malo zbunjen od ovogodišnjeg preokreta. Ali da se vratim na temperaturne razlike lijepe nam kugle zemaljske. Ipak je ugodnije i ljepše, bar koliko čujem nego u recesijom nam okovanoj domovini gdje Sunce prži i ono malo zdravih mozgova što je ostalo.

Ako ništa drugo, barem vode ima, nestašice nema. Ovih zimskih mjeseci ne možeš proći bolje, a da si ne očistiš cipele bar 3 puta dnevno. Hvala bogu, djeca to po cesti rade za pol kune tak temeljito da im ne možeš ne dati cijelu kunu ili ti dva bira.

One sve silne životinjice: peseki, mice, koze, ovce, krave, kokoške, magarci i ostala stoka sitnog zuba toliko su blatnjave i mokre da ih ne možeš prepoznati, nema razlike između peseka i hijene ili koze i ovce samo im se okice cakle u prohladnom jutru.

Iz Etipije piše: Nikola Borić (kolovoz 2009.)