U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Crtice iz života u zemlji trkača
Moji treninzi

(Imajte na umu da ove tekstove objavljujemo s velikim vremenskim odmakom od cca 2 godine. Neki od vas su možda nedavno vidjeli/čuli Nikolu pa da vas ne zbunimo nečuime što se ustvari desilo prije 2 godine).

Došao mi bicikl. Moser MK 700, Carbon Aerodinamic. Full karbon: rama, vilica, kurble, volan, sic štanga, nosači bidona, campagnolo chorus. Jiiihaaa! Moj prvi karbonski bajk. Kad se sjedneš, okreneš, a on leti. Dobio sam ga za 1.600 EUR s rezervnim vanjskim i unutarnjim gumama, kompletnim alatom i žbicama, torbom za avion i bidonima.

Pravi je, baš me razveselio. Bajk je nov, nov - bio cijelu sezonu rezerva, na krovu auta, prešao 700 km. Nigdje ogrebotine ni ništa.

Bio sam i na prvom treningu. Imao sam laganih problema, jer pametan nisam pregledao pedale. Izgleda da je Look izbacio novu seriju pedala i blokeja, a ja imam stare. Tak da je bilo malo čupavo se voziti jer se nisam mogao ukopčati ali ipak uživancija prava.



Osjećao sam se lagano nesigurno, sklizavo, onako taman da mi se noge poskliznu s pedala na nekoju rupi pa da si razvalim jaja u štangu. Krenuo sam od doma, Gardgi prema Nazaretu po autoputu, pola sata u jednu stranu i 40 min nazad. Super se ovdje voziti po autoputu. Nema auta kad izađeš iz grada, super asfalt, ljudi ne preletavaju k'o muhe bez glave. Policija ti ne brani. Naletio sam na par otvorenih šahtova (kaj je tu totalno normalno), jedan je čak bio nasred ceste. Nije samo to čudno ovdje na cesti. Naletio sam i na crnu kravlju nogu od jednog metra sa papkom!

Ali opametio sam se - nosim kacigu na svakom treningu. Kako bajk leti, juri, gušt pravi. Malo se teže voziti kad doleti uzbrdica, puls skače na 140 i više. Zrak je malo čudan, k'o kod nas usred zime, kad se voziš, a vani ispod nule. Reže k'o da gutaš žilete. Ali super je, u Europi minus s pol metra snijega, a ja se u prvom mjesecu u kratkom kuham sa sunčanim naočalama na glavi. Jedva čekam novi trening.

Ipak sam ja genije čudnovate prirode. Napravio sam si klipsere od stare zračnice. Kaj sad juri. Sad nakon, tri treninga osjećam se stopljeno s bajkom. Mogu kaj god. Naravno da nisam ni kacigu stavio. Jebeno sam pametan. Ali eto toliko se osjećam sigurno. Našao sam i par novih super cesta. Ove su tak sigurne i s dobrim asfaltom da bi se mogao voziti i u zavjetrini iza kamiona. Ali kaj sam vidio na jednoj od njih je ništa naspram one kravlje noge. Na jednoj potpuno novoj cesti bez prometa ležao je polumrtav magarca, a lešinari i orlovi su kružili oko polužive strvine koja se tresla i .... uf, dosta.

A i ovi čobani su malo čudni. Ukoliko ih ima više od jednog, imaju neku neobičnu potrebu derat se i gađati te kamenjem. Najgore od svega su mi ta krda ovaca i koza koje tjeraju preko ceste. Samo bi se vozio po cijele dane, baš je dobro. Kao prije kako sam se osjećao, ona volja za trening, gušt, uživancija. Bez ikakvog pritiska i pizdarija. Joj, super. Najradije ne bih ni spavao, da ne propustim nekaj. A koje vrijeme, koji krajolici, koje planine, oblaci, boje??! Kaj sve čovjek može vidjeti, a kaj sve i propustiti. Moram iskoristiti svaku sekundu. Predugo sam spavao. Skoro pa 30 godina.

Sutra je novi dan, novo prekrasno jutro. Jedva čekam.

Bajk mi je baš jako zgodan. Čim sam ga ugledao, oduševio sam se. A dalo bi se reći da sam ga kupio na blef. Jedino kaj mi je bilo na pameti, je pokloniti moj stari bajk nekom malom triatloncu čiji starci nemaju para. Pa sam svoju stari, 3 godine, ne vožen poklonio Savezu, kao što rekoh. Naravno, ovi se još od onda, 10 tjedana, nisu javili, nakon prvobitnog oduševljenja. Koje zbunjole. Koji ljudi rade po tim savezima? Jedino kaj znaju je kukat da se nema, a kad im daš onda se ponašaju kao .....

Ali sam zato ja za uzvrat dobio. Kad daš nekaj bez da očekuješ refundaciju vraća se sto miliona puta više. U zadnje vrijeme svi karbonski bajkovi koje sam vidio su napravljeni od onih debelih listova karbona, kaj se meni totalno ne sviđa. I onda si ja fino naručim bajk, bez da sam pitao za marku, boju, dijelove itd. I kaj dobijem? Bajk iz snova! Boje super (bijela, kao moje sprinterice), tanki listovi karbona, aerodinamičan, zaobljen, nov. Juuuuhhhuuuu, juuuuhhhhhuuuu, jiiiiipppiiii.
Eto pa neka meni neko veli kako to dela ? Ostala škvadra traži bajk po par mjeseci, da si nađe dobru cijenu, dobre dijelove i još da im se sviđa. Ja si sam zamislim i dobijem svoju jurilicu. Imam tajnu velike moći! Da li želite znati? Ali ne bum tu stao. Također sam si i isfurao super posao. Sada me čeka kuća iz snova i osoba s kojom ću to moći podijeliti. Zaklopit ću oči i zamisliti! Uuuuuuuuuuuuuuuuuu ......

Prvi trening trčanja nakon Ljubljane vratio me u život. Bogme nisam ni znao da sam tako ukomiran. Trening je bio na planini. Taman smo došli gore malo nakon izlaska Sunca. Miris eukaliptusa. Svježina. Lagano prohladno. Sva osjetila prorade. Koji rolerkoster, koja vožnja, koji život! Sjetio sam se kako mi je Hussein jednom rekao da Etiopljani ne mogu biti 3 dana izvan kuće, odmah počnu plakati da hoće doma. Sad je i meni tako! Hoću nazad u Etiopiju. Hoću nazad na planinu. Tko to ne proba ne može ni shvatiti. Guru Rajh veli da je tu gore čista Prana, da to vidi čim pogleda atletičare kako se bez prestanka smijulje. Trening je bio odličan, sad već mogu trčati sve ravne i nizbrdo dionice, a uzbrdice još hodam.

Ali sad, za razliku od prvog tjedna kad smo došli u istom vremenskom periodu pređem duplo više kilometara. Napredujem. Mogao bih ja i ove godine Zagrebački polumaraton odraditi za ispod 1:20. Ako me naravno, put nanese u tom pravcu.

Iz Etiopije nam piše: Nikola Borić (siječanj 2009.)