U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Crtice iz života u zemlji trkača
Treninzi

Dižemo se u pola pet, malo prije Sunca jer su treninzi u 6 ujutro. Taman kad počinje poziv za molitvu sa obližnjeg nam minareta... Alaaaah u'a Akbaaaar. Gotovi smo do 9 i to je to od našeg radnog dana (to je za mene), a Hrva masira od 10 do 12, pa na plažu u hotel, malo se okupat ili u šetnju na prirodni sok i kavu.

Na trening nam dođe cca 40 najtrkača svijeta, autobusom. Jučer nam je čak došao i Haile Gebrselassie glavom i bradom, sav se oduševio kad nas je vidio, došao odmah pozdravit. Njega ne treniram, naime on pripada drugom manageru. Ali kako stvari stoje, dobar glas daleko se čuje tako da su Berija počeli zvati i ostali atletičari, ovi ponajbolji, trenutni nosioci svih svjetski rekorda. Trkači su tak dragi, upijaju sve nove treninge k'o spužve, vole trenirati i učiti nove stvari.

 
Naš bus i naše curke

Treninzi su ovdje na nivou početka 90-tih kod nas - bez pulsmetra, bez ikakvih individualnih prilagodbi. Nitko ne pije vodu (možda popiju 2 dl dnevno), pa se borimo rukama i nogama da to promijenimo, ali ide, ide na bolje. Svi klubovi i svi trkači u cijeloj Etiopiji treniraju po istom principu i istom tjednom rasporedu – copy/paste od Hailea. Uglavnom, jedno opće rasulo. Svih 40 trči za ovim najboljima do iznemoglosti pa dokle ide: princip 'ko živ 'ko mrtav.

Ozljeđeni su svi do jednog, bez pretjerivanja. Najstariji ima 26 godina (maraton 2:06:39), a najmlađa cura 18 godina (mada je to sve isto čupavo jer u Etiopiji ne postoje rodni listovi, već kad se ide vaditi putovnica 'odokativnom metodom' se odredi dob, ako se mama već ne sjeća nekog potresa, poplave, svjetskog prvenstava u atletici ili nuklearne katastrofe u doba kad je rađala). A i nakon toga svega mi je isto jako interesantno je li to po europskom ili etiopskom kalendaru. Tako da je tu nekoga pitati za godine notorna glupost. A kad malo razmisliš tko da je to i bitno, zato i izgledaju tak mlado, svi do jednog.

U grupi su mi 2 dečka iz reprezentacije Etiopije i dvije cure. Trostruka pobjednica i nositeljica rekorda Bostonskog maratona Dire (ove godine ponovo rušimo rekord staze), četvrti sa SP na 10km, četvrti sa OI u maratonu i sedma sa SP na 3000m steeplchace itd., da ne nabrajam, popis bi bio predugačak.

Na brzinu trčanja na treninzima se još nisam navikao. Kao da radim sa svemircima, a još nisam ni počeo razmišljati o nekim paralelama i vezama treninga na ovoj visini i u nizini. Jedino kaj znam je da za 5km tu moram spustiti vrijeme za 1,5 minuta za dole odrađenih 5km. Treninzi na tempu trke i malo sporijem, brži su od HR rekorda za istu udaljenost! Subotama se trči od 20 do 35 km po ravnoj cesti na 2.900 m/nv. Tempo na tom treningu od 20 km je 15min na 5km i ispod (ispod 2:55 po km) za dečka, a cure idu svakih 5 km brže od 17 min (za povući paralele to je sve brže od HR rekorda na 5km, a ovi ga trče u polumaratonu i to još na ovoj visini i to na treningu, di ja još uvijek ne mogu normalno disati).

Odlično mi je vidjeti, kad im stavim pulsmetar ujutro prije treninga, a sat pokaže većini ispod 40 otkucaja u minuti. Na tempu od 20km/h puls im je malo iznad 170 otkucaja minuti.


Trening na tempu maratona, okret na 10km

Osjećam se kao da sam u zlatnom rudniku, a popikavam se na dijamante po podu. Nevjerojatno mi je da još nikada do sada, tu nije bio niti jedan europski trener, niti da je itko radio ikada s njima. Stvari koje tu vidim i naučim ne mogu pročitati niti u jednoj knjizi niti povući nikakvu paralelu s europskim treninzima (npr. nakon Concconi testa, gdje dođemo do max. pulsa od 175, njima se u pola minute puls spusti na 105, u zonu regeneracije).

Uglavnom, evo jedne javne objave: ZA GODINU DANA DRŽAT ĆU SVE SVJETSKE REKORDE OD 3000m DO MARATONA!!!!!

Prije nego smo došli u Etiopiju bio sam uvjeren da su uvjeti za treninge 100x bolji u Europi nego tu. Ali to je totalna nebuloza. Ova klima, visina i hrana ne postoje u Europi. Ovakvi uvjeti za treniranje ne postoje nigdje na svijetu! Naravno da će mi u tome pomoči Hrva koji ih liječi k'o Isus gubavce. Tak su mu zahvalni na svakoj masaži, izgrle ga i izljube tak jako da to ne može niti jedan novac platiti.


Dariba, budući rekorder na 10km

Nakon svakog treninga i masaže vode nas na ručak ili van na kavu. Ne daju da plaćamo ništa. I tak su jako veseli i sretni. Nakon većine treninga upale muziku u autu pa pjevaju i plešu, nevjerojatno, a zgazili se k'o... Baš ih je nekako lijepo za gledat, osjećaš tu dobrotu i veselje u zraku.

Čak sam jedan dan, na svom treningu u šumi eukaliptusa na planini Entoto (3.100 m), mislim treningu, šetnji, a puls na 130 imao jedno nevjerojatno iskustvo, koje valjda neću nikad u životu zaboraviti.

Hodao sam lagano prema mjestu okupljanja (livadi) gdje vodim istezanje i iza zavoja kroz šumu čula se pjesma. Za desetak sekundi došle su tri curke koje su nosile vodu sa izvora na leđima u velikim glinenim ćupovima (evo i sad se sav naježim kad se samo sijetim). Kad su me vidjele, nasmijale su se sa tim svojim prekrasnim, beskrajno bijelim zubima i jedna mi je pružila ruku, nije se prestajala smijati. Pružio sam joj ruku, jako me stisnula (neuobičajeno za pozdrav u Etiopiji), imao sam osjećaj da je vrijeme stalo (mada je to sve bilo u hodu, ona u jednom smjeru, a ja u drugom prema njoj), odjednom sam se naježio, prošli su me neki super trnci i zgrčio me osmijeh, koji se nije skidao idućih pola sata, a trnci su mi dolazili u valovima. Kao da je prenijela sve to svoje veselje i sreću na mene u jednoj sekundi. Nevjerojatan osjećaj. Kad smo se pustili, nisam se više okretao da je pogledam, mislim da nije ni ona, ali bilo je nešto prekrasno, trajalo je 1 sekundu, a osjećaj je bio kao da je trajalo cijelu vječnost. Odmah mi je pao na pamet onaj film „Fallen“ sa Denzel Washingtonom, o onom zločestom duhu koji prelazi iz čovjeka u čovjeka dodirom, samo što je ovaj duh bio dobar. Kad sam došao na livadu, gdje je Beri već bio, mislio sam da je sve prošlo. Beri me pogledao i pitao „Kaj se tebi desilo?“.


Proplanak u šumi eukaliptusa

Prošli vikend smo bili s našim trkačima na crossu malo iznad Addisa. Bilo je šest grupa: juniori, seniori i veterani muški i ženski. Trčalo se 6, 8 i 12 km. Na utrci je bilo preko 400 natjecatelja, samo iz Adis Abebe. Sve muške utrke bile su brže od 2:50 min/km, ali to ne da otrči prvi već je 20 seniora protrčalo kroz cilj tempom bržim od 14:30 na 5 km i to na 2.900 m/nv. Nevjerojatne utrke. Strašni su. Dosta ih je bilo i bosih. 


Cross, start juniora

Počeo sam i ja trenirati. Onak za pravo, jer ovakve uvjete nisam u životu imao, vidio ni znao da postoje. Mislim, trenirat za pravo, onako još više za pravo. Odlučio sam napraviti svoj prvi Ironmen. Naravno da mi nije cilj ga završiti, već ga odraditi za ispod 9 sati!!! Jiiihaaaaaa. Za početak krećemo s distancom od pola Ironmena. U idućoj 2010. g, idem na prvi. A do onda samo trening. Buhahhah ha ha.

Svoju staru zebru (bajk), poklonio sam HTS-u, da ga daju nekom malom klincu koji nema para za novi, a super mu ide. Ja sam si naručio novi, full karbon s karbonskim korusom za 1.500 EUR, Jiiiiiiiiipiii. Treninzi, nije baš da mi idu. Još se privikavam na ovu visinu, ali već je puuuno bolje.


Treninzi naših atletičara, prije mojih revolucionarnih promjena; copy/paste Haile

Ovaj prvi mjesec, za početak sam se samo šetkao po gradu, hm, bome je i to bio malo žešći napor. Kasnije sam već počeo hodati i po Entoto nacionalnom parku, dok su dečki i cure imali svoje treninge. Nakon toga bi se svi zajedno istezali. Treći tjedan sam već krenuo i na bazen. Evo ovaj zadnji tjedan već treniram u Adis Abeba plivačkom klubu, kad ulovim slobodno jutro.

Moram se pohvaliti da sam najbolji plivač u klubu. Tehnika mi je presavršena za ovu njihovu. Čak bi i u ovakvom lošem stanju mogao biti državni prvak u svim tehnikama i disciplinama. Eto, nije baš da mi je namjera bila hvalit se na sva usta, već objasniti na kojem je nivou plivanje u Etiopiji. Klub nema klinaca. Savez nema novaca. I tako u krug.

Pa dragi drugari ako netko želi pokrenuti veliki projekt, učenja malih Etiopljana plivanju, dobro je došao. Samo treba kopirati naš princip i to je to.

Treneri plivanja su željni znanja. Zamolili su me da im donesem knjige i kazete, kako se uči tehnika. Ali ne i samo treneri već i ostali plivaći. Sad već nakon svakog svog treninga učim plivanje ljude koji su voljni naučiti više, bolje i jače. Ima jedan maleni problem kod bazena. Voda je prehladna. Ne mogu izgurat više od 20 min u 7 u jutro, a po podne malo više, ali onda izgorim na Suncu.

Koliko god da grad bio veliki i imao mnogo stanovnika i koliko god da bilo vruće, u bazenu, nedjeljom kada je najveća gužva nema nas preko 10 plivača. To vrijedi za olimpijski bazen dok ih se u 5x manji i plići nagura i do 40 komada. Tako da su uvjeti za trening odlični, kaj se tiče gužve.

Osim plivanja, hodanja i trčanja, radim i snagu s gumama, zajedno sa Hrvom. Doma, obično kad nam nestane struje na večer.

Nadam se da ću skoknuti do Ljubljane, nakon Houston maratona, pa da ću za idući mjesec imati i bajk v žepu. Kako mi se čini, crncima ne leži ni bajk. Tko je ikad vidio crnca plivača ili biciklistu? Ali imam viziju to promijeniti. Mislim, ovi ljudi su savršeno građeni za brdske vozače. Ajmo, treba mi i jedan trener za počet radit s klincima, budućim prvacima svijeta u biciklizmu.

Zadnji tjedan u ovom mjesecu je slobodan što se tiče obaveza. Tako da smo odlučili malo razgledavati grad i okolicu, opustit se još više, ako je to moguće. Naime svi najbolji atletičari su nam otišli na utrke. Petero na Houston maraton, troje u Indiju, dvoje u Dubai i jedna se još nije vratila s XC u Španjolskoj. Baš me zanima kako ćemo proći u Houstonu. Tamo nam je otišla čista krema.

A kao šlag na kraju ovih famoznih 30 dana, odlazim na 3 dana u Europu, Ljubljanu, prijestolnicu susjedne nam Slovenije. Dolazim sa dvoje svojih najboljih atletičara na testiranje na Fakultet za šport. Baš bih volio vidjeti drugare i psa, ali njega ću ostaviti za idući mjesec, jer će mu biti muka kad budem odlazio. Tak i tak se nakon Dubaija vraćamo zajedno u Adis Abebu.

Iz Etiopije nam piše: Nikola Borić