U nedjelju je početak 10. izdanja Zimske brdske lige Japetić u 10 sati kod Šumskog dvora u Ivančićima, ujedno je i završnica Cascadia Trail Trophy-a za ovu godinu u kojem je sudjelovalo više od 1.000 natjecatelja.
Crtice iz života u zemlji trkača
Adis Abeba - nastavak priče

Našao sam si kombi koji sam morao obvezatno kupit do 1.3.2009. tak da se pesonja i ja možemo komotno vozit k'o carevi na treninge. Stari, najstariji WV, vjerojatno T1 (prvo izdanje mojeg kombija), s ravnim šajbama i srednjim vratima koja se otvaraju u suprotnu stranu, onaj pravi teroristički. Prodaju ga za 1.500 EUR, mamicu im, a valjda je iz 1960. godine, ali kaj je-je, to mi je bio san oduvijek. Tak da... je kombijaner stigao.


VW kombi

Velika većina voznog parka Adis Abebe, skoro pa 80% svih vozila, su taksiji. Taksiji su plavi, skršeni, stari preko 20 godina, kao većina auta tu. I to su sve manje-više Lade (ona prva tipa iz kraja 70-tih samo kaj su iznutra sređene s resicama po plafonu da se treperi na vjetru) ili Toyote. Ima podosta i Buba. Nerijetko naletimo i na Fićeka!

Taksi je dosta jeftin. Od nas do centra, cca 7km košta 30 kn, mada se ne vozimo jer šećemo, ali ima i jeftinijih taksi kombija. U većini slučajeva su to male, stare, skršene Toyote Hiace obojene kao i svi taksiji ovdje u plavo/bijelo. Taksi kombi nas doveze do centra za 1,5 kn obojica ili 0,75 kn po glavi, a s jednog kraja grada na drugi košta skroz 3 kn. Ovaj jeftiniji, kombi taksi ima 3 do 4 veće stanice s kojih ne kreće dok se ne popuni svih 12 sjedećih mjesta. Kad krene staje svakih 3m, jer ljudi stoje po cesti. Kroz prozor viri klinac i vrišti rutu po kojoj se kreće. Nerijetko nas se u kombi nagura i do 19 putnika, uključujući vozača i malog na prozoru. Svaki put kad nas je toliko, divim se i nije mi jasno kako smo stali jer je kombi podosta manji od našeg u Hrvatskoj.


Plavo-bijeli taxi

Taksi nije namijenjen samo za prijevoz ljudi već i životinja, tj. stoke sitnog zuba. Često se u kombiju s nama ili na krovu voze koze i ovce zavezanih nogu ili peseki i kokoške. Kravu još nisam vidio u taksiju, ali ne bi se previše čudio da je vidim. Taksiji počinju voziti u 6 ujutro, kad se digne Sunce, pa voze sve do par sati nakon zalaska Sunca, cca do 21 sat.

Još jeftiniji prijevoz je autobus koji košta 0,25 kn koliko god stanica se vozili. Autobusi su u prestrašnom stanju s 3 tone smeća po podu. Naši etiopski drugari su nam zabranili da se vozimo tim autobusima jer ima jako puno lopova.

U našoj ulici ne prodaju se kifle, nema asfalta ni bijelaca.


Zajednički ručak u stanu

Iznajmili smo apartman u vili sa 6 stanova. Nadomak aerodroma, tak da nas tu i tamo prijevremeno probudi koji mlažnjak iz Europe, tek toliko da nas podsjeti da nismo doma. Naš stan ima 3 velike sobe, kuhinju i kupaonu, tri balkona i 3 tete čistačice, 1 teta peglačica i peračica rublja (u kutama k'o iz osnovne škole, samo jarko žute boje) i vratara s vunenom, bijelo-narančastom kapom na glavi (bio dan ili noć kapa se ne skida s glave), te gazdarica koja ode oko 4 doma (ona valjda jedina u Etiopiji ima preko 60 kg).

Kuća je malko krivo okrenuta ili to tako mora biti u Africi? Ne bih znao. Naime u dnevnom boravku nikad nema Sunca i mrzlo je za poluditi, dok su kuhinja i kuhinjski balkon obasjani i topli od jutra do mraka.

Tete čistačice u narančastim kutama rade dnevno po 12 sati za 50$ mjesečno. Izgleda da je to neka normalna plaća za takve poslove. Gazdarica je grozna prema njima ali zato Hrvu jaaako voli.


Pogled sa jednog od balkona

Gazdarica dođe 3 puta dnevno u stan, samo da bi ga nabila šakom u rame. Eto tako je to s našim Hrvom.

Ni u birtijama se ne radi u dvije smjene, već je samo jedna smjena od 10 do 18 sati. Konobari rade za i istu plaću kao naše tete čistačice. Katkad i duplo manju, ali njima ostaju napojnice. Jedan dan u tjednu im je potpuno slobodan.

Naš stan košta mjesečno 900$, vila je ograđena visokom ogradom koja na vrhu ima bodljikavu žicu. Takav je naime cijeli kvart. Super ona izgleda izvana i velike su prostorije, ali je namještena kao i sve ovdje – kao kod nas krajem 70-tih. Televizor baš ne palimo, osim kad dođu trkači koji čekaju masažu, pa vrte svih silnih 269 satelitskih programa, manje-više arapskih, jer Etiopija ima samo jedan program. Ali hvala Bogu nema onih idiotskih vijesti o ubijanju, recesiji i ostalim glupostima. Totalno smo izolirani od gluposti.

U vrtu su nam dvije ogromne satelitske antene (promjera 3m), koje gledaju ravno prema gore, okomito, u nebo, kao i sve ostale satelitske antene u ovom kraju kugle zemaljske.


Susedova satelitska i naša ulica

Sve je tu malo čudno, dalo bi se reći drugačije, čak i voda u kadi, kad se pušta, okreće se u suprotnom smjeru. Zvijezde i Mjesec također su drugačije okrenuti. Mjesec nije u obliku slova C ili D već U ili naopačke U (kao neki šljem). Možda je to ipak pravi smjer samo se meni čini naopako. Hm, sad se pitam, izlazi li onda i Sunce na istoku i zalazi na zapadu? Morat ću o ovome malo bolje razmisliti ili jednostavno uzeti kompas.

Tete čistačice zovu se redom: Marta, Mtambe i Burtukan ili na Amhareku Naranča, vratar je Ašaber, a gazdarica Cvong. To je sve onako lijepo, „po Vuku“.

Jedan dan sam im skuhao ručak. Mislim da nisu bili baš oduševljeni okusom, nisu jadni navikli na europske delicije. Ali da ne bi bili nepristojni, pojeli su sve manje-više nakon što su meni i Beriju podijelili pola špageta iz svog tanjura. Šteta što odlazimo iz stana za mjesec dana, taman bi se navikli da im skuhamo još koji ručak.

Klima je najbolja na kojoj sam ikada bio, 25 do 27 stupnjeva (nikad preko 30) svaki dan cijele godine, bez imalo vlage, bez ijednog oblaka, bez magle, bez padalina, super. Kažu da Etiopija ima 13 sunčanih mjeseci godišnje (pošto nemaju kalendar kao mi). Sunce izlazi u 6 u jutro i zalazi u 18, ni minute prije ili kasnije. Kad zađe, zahladi dosta, za duge rukave i jaknu, oko 7 do 10 stupnjeva. Ujutro zna biti i mraza na planini u hladu eukaliptusa. Ali kad sunce izađe baš lijepo zgrije, ugodno je, već sam crn kao crnac. Još malo i bit ću neprimjetan.

To je tako sad, jer je ljeto tu. U proljeće počinju kiše. Padaju bez prestanka 2 mjeseca (bar nije tako prašnjavo), temperatura se spusti za koji stupanj, do 25 po danu, ne niže. Priča se uokolo da u to vrijeme, kiša pada 1 puta dnevno, obilno ali ne više od 2 sata i nakon toga, sunce sja cijeli dan – kao da se ništa nije desilo.

Grad je na 2.500m/nv., a oko grada su planine s preko 3.000 m/nv sa šumama eukailiptusa (kojeg je Rastafar donio iz Australije) i mahovinom po podu, k'o iz bajke. Meni osobno je najluđe na tim njihovim brdima koja mirišu na eukaliptus kao da si došao u dućan s mirisnim uljima. Za zaleći na toplu travu dušu dalo. Gore je dosta teško hodati prvih par dana, a idemo 3 puta tjedno na treninge tamo.

E da. Muhe i komarci kao da su otišli na godišnji u Europu i Aziju, ili nisu imale vizu pa nisu mogli preko grane. Kažu da ovdje nema malarije. Kako bi je i bilo kad nema ni jedne bube, valjda im je prehladno navečer. Po gradu umjesto golubova lete nekakvi orlovi/škanjci koji imaju rep k'o lastavice, ima ih k'o kod nas golubova.

Golubova ovdje baš i nema, a ovi koji su tu imaju smeđu mrlju na oku k'o šljivu neku. Po selima su nerijetki prizori ogromnih lešinara, kao s televizije i iz zoološkog - Opstanak i to.

Kad nekog zgazi auto skupi ih se 100, pa skakuću okolo i svađaju se. Lavove i tigrove još nismo vidjeli ali gore na planini Entoto kod odašiljača skupljaju se hijene. Nismo ni njih vidjeli ali smo čuli glase, „da su ga napala tri Turčina mlada ...la la la.““


Aul sluša vijetar, Aul je otišao?! 


 Cvong i ja za Novu Godinu

Kava je odlična, što možemo potvrditi iz prve ruke. Mlijeko joj pokvari okus, skroz.
Priča kaže da je mladi pastir u bušu bio jako zbunjen kad je vidio kako njegove koze zgodno plešu nakon što su pojele neki grm. Pa ne budi lijen pojeo i on plodove kavinog grma. Nakon što je vidio lijepo djelovanje kave, odnio je ta čudna zrna šamanima u selo, da i oni vide. Od tada svi piju kavu.

Tradicionalni obred pijenja kave, baš je zgodan i podugačak. Cijela ceremonija. Od prženja zelenih zrna kave dok ne pocrne pa onda tuckanje, mljevenja u drvenoj posudi i do konačnog kuhanja i uživanja. Tokom cijele ceremonije postoji poseban kamin u kojem se zapali tamjan. Ceremonija traje nekih 45 min do sat vremena, i obavezno se izvodi na zelenoj duguljastoj travi koja se pobaca po podu u kući na mjestu na kojem se vrši obred. Ne bih znao, odakle to, ali uvijek se peku i kokice. Nerijetko nam gazdarica napravi finu kavu i u nju na par minuta u šalicu ubaci neku biljku s malim listovima, dobije se neki poseban okus.


Kava, tamjan, kokice i gazdarica

Jednom prilikom, kad mi je kuhala kavu, donijela je i kristale tamjana u vrećici. Da mi pokaže prije nego ga ubaci u kamin. Ja je nisam baš najbolje shvatio, mislio sam da mi je donijela neke super fine bombone koji se jedu uz kavu. Čim je otišla u drugu sobu po mobitel, ja ne budi lijen, uzeo šaku kristala tamjana i u usta. Hopa, hopa, mmmm, nije baš da je fin, a i ostane ti po zubima zalijepljen ostatak dana.

Kavu u najskupljem hotelu, Hiltonu popijemo za 5kn, a u normalnim birtijama po 0,5 do najviše 2 kn.

Sve voće i povrće (banane, mango, papaja, lubenice, paradajz, luk itd.) tako su svježi, fini i mirisni da ih jedemo po 5 kg dnevno, a koštaju 2kn/kg. Imaju drugačiji, puniji okus nego kod nas. Voće je na rasporedu svaki dan za doručak i večeru. Pogotovo ananas.


Svježe voće

Za doručak popijemo (mislim, pregust je pa se jede žlicom) pola lite super svježeg finog soka od manga s malo kruha/lepinje i limete. Kaj se Hrvice tiče; naj naj gusti sok od avokada za 3kn i bez beda pobjeđuje Fructalov gusti od kruške, koji je uvjerljivo bio na prvom mjestu punih 30 i kusur godina. Čak se katkad razbahatimo i ubijemo uz to i po 2 čaja i 4 krafne, što nas na kraju ispadne, za obojicu, 10 kn.

Ipak nije sve tako ružičasto ili bolje da kažem narančasto. Naime, nema narančastih naranči, već su zelene izvana, a iznutra mmmm. Hrva isto ima problem s bananama jer su sve žute, ne može, jadan, naći zelene banane. Ne znam, valjda čezne za onim bananama iz hladnjače, pa da mu stoje doma dok ne sazriju. Nekako mu se ne sviđaju ove svježe ubrane s grane.

Ručak u restoranu nas košta 10 kn po glavi. Ja ubijem ribu, rižu i limetu te ponovo sok od manga da ne mogu disati, a naš Hrva zmaže kojeg malog telića. Normalno je ostavljati napojnice u svakom restoranu i birtiji, a obično to iznosi 1 birr ili 0,5 kn.

Etiopska hrana je dosta začinjena i ljuta ali paše, dobra je. Osim tune u konzervi - gori smrad nisam u životu osjetio. Kada dođete tu nemojte kupovat konzerve tune. Meso i mlijeko ne jedem/pijem od kad smo došli tu, mislio sam da je to nemoguće, ali eto. Ako popijem mlijeko onda je to 3 puta dnevno, mlijeko u prahu s crnim Adis Abeba čajem kojeg si napravim prije posla (koja debilna riječ, posao, ovo je uuuužiiiivancija, jiiiiiihhhaaa) i navečer prije filma.


Ručak pobjednika

Evo jedan mali cjenik:

  • banane 1kg: 3 kn 
  • benzin 1l: 4 kn 
  • rajčica 1kg: 2 kn 
  • hamburger u restoranu: 5 kn 
  • ananas 1 kom: 3 kn 
  • Fanta ili Mirinda: 2 kn 
  • kava/čaj u birtiji: 0,5-2 kn 
  • tetovaža preko 1/2 podlaktice: 250 kn 
  • voda 1,5 l: 2 kn 
  • veliki pommes frittes u restoranu: 5 kn 
  • taksi 10 km: 1,5 kn 
  • vaganje na cesti: 0,07 kn 
  • krafna u birtiji: 1,75 kn 
  • prosječna mjesečna plaća konobarice: 150 kn 
  • sok prirodni 3 dl u birtiji: 3-6 kn 
  • prosječna mjesečna plaća u uredu: 750 kn 
  • ručak u restoranu: 10 kn 
  • kruh (tipa lizika): 0,5 kn 
  • karta za bazen, vanjski: 10 kn 
  • majoneza 0,5l: 21,5 kn 
  • jaje 1 kom: 0,5 kn
  • govedina (friško zaklana) 1 kg: 25 kn

Hrvica i ja promijenimo 500 EUR, to nam je dosta za ovakav rastrošan život kakav živimo, za cijeli mjesec. U cijenu je uključeno sve za nas dvojicu: od klope, taksija, mobitela pa do tetovaža i tako dalje. Koliko god da se trudili ne možemo potrošit više.

Kad malo bolje razmisliš, nije tu uopće tako loše ni njima ni nikom. Ne znam kakav je ostatak države, ali ovo nisu uvjeti koje gledamo na televiziji. Sve je to puno, puno bolje.

Iz Etiopije nam piše: Nikola Borić